Iz činjeničnog opisa proizlazi da je temeljna postavka optužnice oslonjena na dvije navodne odluke Vlade Federacije BiH koje su optuženi donijeli iskoristivši svoj službeni položaj i ovlasti, samostalno, bez znanja ostalih članova Vlade i bez formalnih odluka Vlade donesenih na sjednicama održanim na dane naznačene u odlukama, to jeste 18. januara 1999. godine i 20. januara 2000. godine.
Sud je nakon svestrane ocjene dokaza, na osnovu odredbi člana 274. stav 3. ZKP BiH, prihvatio dokazanim da su optuženi donijeli sporne odluke na način kako je to opisano u optužnici. Naime, premda Tužilaštvo tokom četverogodišnje istrage, a niti kasnije, nije uspjelo pribaviti originalne primjerke odluka, njihovo postojanje dokazano je brojnim drugim posrednim dokazima.
Sud je, nadalje, provjeravao ključnu tezu optužbe da je na osnovu tih odluka izvršen prijenos novčanih sredstava iz tekućih rezervi budžeta Federacije BiH sa računa Federalnog ministarstva finansija na račune Službe za zajedničke poslove organa i tijela Vlade FBiH. Analizom i ocjenom svih dokaza, Sud je nedvojbeno utvrdio da sporne odluke nisu bile osnov za prijenos novčanih sredstava iz tekućih rezervi budžeta Federacije BiH na račune Službe radi rješavanja stambenih pitanja.
Ova odlučna činjenica potvrđena je slijedećim dokazima :
- Od ukupno 32 transakcije sredstava za rješenje stambenih potreba u inkriminiranom periodu, navedenih u optužnici, ni kod jedne transakcije nema zabilježnog pozivanja na sporne odluke, a za 19 transakcija Tužilaštvo je u dokaze priložilo samo naloge za prijenos bez popratne dokumentacije.
- Odluka iz 1999. godine glasi na iznos od 3.200.000 KM, a za stambene potrebe realizirano je, prema nalazu vještaka optužbe, samo 456.645 KM, prema nalazu oba vještaka odbrane 573.117,00 KM, što je evidentno znatno manje od iznosa iz odluke, a u svakom slučaju ispod iznosa od 600.000 KM, koje premijer i dopremijer imaju pravo utrošiti iz tekućih rezervi u toku budžetske godine, samostalno bez odluke Vlade FBiH, na osnovu odredbi člana 14. Zakona o izvršenju budžeta za 1999. godinu.
- Za 2000. godinu planirani iznos za iste namjene je 4.600.000 KM a za stambene potrebe utrošeno je prema nalazu vještaka optužbe ukupno 3.658.341,66 KM, prema nalazu oba vještaka odbrane 3.258.221,50 KM, prema izvještaju Ureda za reviziju budžeta 3.480.866 KM. Prema nalazima vještaka za finansije optužbe, odbrane i revizorskog tima Ureda za reviziju, sredstva korištena za stambene potrebe u 2000. godini teretila su stavku kapitalnih izdataka, a ne tekućih rezervi.
Dakle, iz svih dokaza materijalne prirode koje je tokom postupka prezentiralo Tužilaštvo, proizlazi suprotan činjenični zaključak od onog na kojem je utemeljena optužnica. Sporne odluke nisu bile osnov za angažiranje sredstava budžeta za stambene potrebe, sredstva iskorištena za ove namjene znatno su manja od onih naznačenih u odlukama, u 1999. godini čak sedam puta manja, dok u 2000. godini nisu transferirana sa stavke tekućih rezervi, već iz sredstava namijenjenih za kapitalne izdatke (investiciona ulaganja u nekretnine).
Nadalje, činjenični opis izvršenja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. KZ Federacije BiH, naveden u dispozitivu optužnice i bez provjere činjeničnih navoda sučeljavanjem sa izvedenim dokazima optužbe i odbrane, sadrži takve nedorečenosti, propuste i nedostatke da ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost kvalifikovanja inkriminiranog događaja kao krivičnog djela, čak i pod pretpostavkom da je Tužilaštvo dokazalo da su na osnovu spornih odluka vršene adaptacije i kupovine stanova. Ovo se odnosi na slijedeće:
1) Iz činjeničnog supstrata nije vidljiva uzročno-posljedična veza između radnji optuženih, donesenih odluka o izdvajanju sredstava iz budžetskih rezervi i konkretnih dodjela sredstava za sanaciju ili kupovinu stanova pojedinim osobama. Nigdje u optužnici nije naznačeno na osnovu kojeg propisa ili u nedostatku istog, po kojem ovlaštenju ili bez njega, koji organ ili pojedinac je donio odluku da se konkretnoj osobi dodijele sredstva za rješavanje stambenog pitanja.
2) Od ukupno 64 tačke optužnice, u čak 12 tačaka kao korisnik, odnosno sadašnji vlasnik stana, navedene su nepoznate N.N. osobe, uz navođenje preciznih adresa, što se nakon pet godina od započinjanja tužilačke istrage, ne može ničim opravdati. Nadalje, kod 37 tačaka optužnice koje se odnose na sanaciju stanova nigdje nije naznačeno ko je titular prava raspolaganja na tim stanovima. Radi se o odlučnoj činjenici, s obzirom da je u vrijeme izvršenja djela (in tempore criminis) nosilac prava raspolaganja na stanovima (vlasnik) po tada važećem Zakonu o stambenim odnosima, bio dužan izvršiti veće opravke i sanacije stana koji koristi nosilac stanarskog prava. Stoga, a i s obzirom da nosilac stanarskog prava nije vlasnik stana, ne može biti govora o pribavljanju koristi nosiocu stanarskog prava, na način kako je to opisano u činjeničnom supstratu optužnice. Također, ni u jednoj od 64. tačke optužnice nije navedeno u kakvom su radno pravnom statusu sa Vladom Federacije BiH, zakonodavnim, sudskim ili izvršnim organima vlasti u Federaciji BiH, osobe kojima je dodijeljen stan na korištenje, odnosno čiji je stan saniran, što je, također, jedna od ključnih činjenica neophodnih za ocjenu zakonitosti izvršenih dodjela.
3) Pravno je neutemeljen način kako je u optužnici tretirano pribavljanje koristi i kako je izvršen obračun iznosa navodno pribavljene imovinske koristi kod otkupa stanova, budući da, čak i pod pretpostavkom da su sve kupovine stanova dokazani rezultat radnji zloupotrebe položaja i ovlasti od strane optuženih, proizvedena posljedica je sticanje stanarskog prava određene osobe na stanu u vlasništvu Vlade Federacije BiH. Stanarsko pravo je prema zakonu i etabliranoj sudskoj praksi pravo sui generis i predstavlja korist koju nije moguće novčano izraziti.
Na ovoj tački, prekida se uzročno posljedična veza između radnji optuženih i proizvedenih posljedica, a istrajavanje optužnice na daljnjem toku događaja, otkupu stanova u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravno je neutemeljeno i nema nikakve veze sa radnjama optuženih.
Konačno, presuda se, shodno odredbi člana 280. ZKP BiH može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ovaj sud je u prvom stepenu presudio da radnje optuženih kao i sam kritični događaj, na način kako je opisan u činjeničnom supstratu optužnice od strane Tužilaštva, nije dokazan van razumne sumnje.
Tužilaštvo BiH je činjenični osnov optužnice utemeljilo na vlastitim dokazima koji su, prema ocjeni ovog Suda, nedvosmisleno i po zakonima elementarne logike upućivali na drugačije zaključke i drugačiji pravac istrage. Sud nije ovlašten mijenjati činjenični opis optužnog akta na način da povrijedi objektivni identitet optužnice, i to ovlaštenje ima samo Tužilaštvo na osnovu načela mutabiliteta, koje u ovom slučaju nije iskorišteno.
***
Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja (Član 3. ZKP BiH).
Prvostepeno vijeće donosi odluku na osnovu dokaza koje na glavnom pretresu izvedu tužilac i odbrana. Prvostepeno vijeće ne utvrđuje materijalnu istinu nego presudu zasniva na dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji moraju biti van razumne sumnje da bi se mogla donijeti osuđujuća presuda.
Ova odluka nije pravosnažna. Protiv ove odluke je dozvoljena žalba koju će razmatrati Apelaciono odjeljenje ovog suda. U žalbi se mogu iznositi novi dokazi ako stranke i odbrana dokažu da nisu bili u mogućnosti da ih iznesu u prvostepenom postupku.
Poštivanje principa pretpostavke o nevinosti integralni je dio prava na pravično suđenje. Ne preporučuje se komentarisanje odluka prvostepenog vijeća do donošenja pravosnažne odluke. Mišljenja i informacije u vezi sa sudskim postupcima koji su u toku treba da budu prenošene i širene samo onda kada to ne stvara predrasude u pogledu pretpostavke o nevinosti osumnjičenog ili optuženog (Dodatak Preporuci Rec (2993) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope od 10. jula 2003. godine).
Ukoliko dođe do komentarisanja ove odluke, preporučuje se korištenje dodatnih pojašnjenja ovlaštenog portparola Suda. Poželjno je u komentare uključiti i mišljenja kompetentnih sagovornika iz akademske i advokatske zajednice.
***
Predmet
X-KŽ-09/702